slide 1
 
slide 3

Sonja Dragović: Nije lako, ali neučestvovanje nije opcija!

Autor Administrator. Posted in Inspiracija

Sonja Dragović
Piše: Sonja Dragović
Dok sam bila srednjoškolka u Kolašinu, sa nama je radila izvjesna profesorka engleskog jezika. Organizovala je razne vannastavne aktivnosti: na primitivnim računarima vrtića sa kojim je naša škola dijelila dvorište, pokazivala nam je šta je Skajp i kako se koristi, organizovala predavanja i takmičenja studija slučaja koje su se vrtjele oko etičkih nedoumica, vodila nas u Pariz i Maribor na razmjenu...
 
Škola joj je, koliko znam, za sve ovo obezbjeđivala tek prostor - ona je bila ta koja je pronalazila materijale, kontakte i novac, te cijelu operaciju sprovodila sama. Sigurna sam da su mnogi od nas tek od nje saznali da postoje nekakve mogućnosti van našeg malog mjesta, nekakav svijet sa kojim se može pričati, raditi, koji je nadohvat ruke. Vrijeme i trud uloženi u to, da od tek pristiglih srednjoškolaca i srednjoškolki napraviš omladinu svjesnu problema, odnosa i šansi koje (po)stoje van školskog programa, jesu ulaganje u razvoj boljeg društva: obaviještenog, umješnog, uključenog, građanskog. Tako pojedinac, a u ovom slučaju pojedinka, čini svoju zajednicu boljom.

Moje aktivističko obrazovanje nastavilo se van srednje škole. U Kolašinu su tih godina radili radio ''Ozon'', Kolašinsko amatersko pozorište, nevladine organizacije ''Natura'' i ''Fenomeni'', i svi su uzeli da popravljaju po nešto od onog o čemu se inače nije vodilo dovoljno računa. Rad lokalne uprave je netransparentan? Radio obučava mlade novinare i šalje ih da snimaju rad parlamenta i ispituju odbornike o onome što jesu ili nijesu podržali. Bioskopska sala mjesecima stoji prazna? Nekoliko ljudi pokrene amatersko pozorište koje poslije par godina svako malo odigra ili dovede novu predstavu. Niko ne čisti korita rijeka? Natura okupi volontere. Skoro mi je u Beču kolega rekao da kod njih nevladin sektor i nije nešto razvijen, prosto zato što uprava grada vodi računa o upravljanju gradom – to im je posao, pod budnim su okom birača, od njih se očekuje da sve štima. Recimo da Kolašin nije baš imao sreće sa upravom, pa smo se snalazili da sami uradimo ono što nam je bilo bitno. Ako je u posljednjih deset godina postignut ikakav napredak, bilo je to zahvaljujući radu i pritisku koji su, od akcije do akcije, napravile ovakve male i uporne grupe.

Profesorka engleskog, pa nevladine organizacije, nezavisne institucije kulture, privatni mediji. Građanski aktivizam se, eto, u Kolašinu, tokom mog školovanja, materijalizovao u raznim oblicima – i to često uz mala, ili nikakva, novčana sredstva. Narodna mudrost u ovo inače ne vjeruje; kako nekoliko velikih nevladinih organizacija koje mahom rade u Podgorici uspijevaju da za svoj rad prikupe značajne donacije, opšte je mišljenje da je to tako svuda i sa svima; da niko ne bi ništa radio da od toga nema ''debele'' koristi. Moram reći, koristi ima, samo što najveća ne stiže u novcu,već u oružju za buduća snalaženja: naučite kako da reagujete kad nijeste zadovoljni time kako stvari stoje, naučite da možete da utičete na zajednicu, naučite da koliko-toliko radite sa drugima, naučite kako funkcioniše državna administracija, naučite o svojim pravima i odgovornostima, a često iz svega toga ispadne i neke zgodna saradnja sa drugim gradom, pa ko voli stigne i da nekud otputuje. Provedu se tako zanimljivi učenički i studentski dani.

Naravno, i to kako aktivan građanin izgleda i čime se bavi mijenja se s godinama. Neko se zaposli i batali da unapređuje svoju ulicu ili mjesnu zajednicu, ali ostane obaviješten pratilac dešavanja u skupštini i načina na koji se troši budžet lokalne uprave. Neko se zaposli i nastavi: organizuje grupne diskusije sa tinejdžerima, pridruži se akciji čišćenja parka, provoza se na mjesečnoj kritičnoj masi biciklista. Neko od aktivizma napravi profesiju, te pomiri korisno i lijepo. Za očekivati je da svi izrastu u pametnije birače kod kojih političari sa mandatom neće proći nekažnjeno za neobavljanje svog posla. Za očekivati, ali nažalost, nije obavezno.

Postoji taj mit o savršenom građaninu koji ne bih da podržim, a koji govodi o individui neobično posvećenoj i beskrajno energičnoj, koja prije posla nosi plastiku na reciklažu, popodne daje djeci iz komšiluka besplatne časove crtanja, a vikendom kuva džem i u krugu porodice bistri podzakonske akte ne bi li se pripremila za narednu javnu raspravu. A ovamo, većina jedva spaja kraj s krajem: fabrike ne rade, onima koji rade plate sunikakve, pa u slobodno vrijeme trče na selo da posade što se od hrane posaditi može, dok mladim i okretnim profesionalcima paralelni projekti često okupiraju ono malo slobodnih dana što ostane od redovnog posla. Biti građanin koji zarađuje za život, pa još i aktivan u zajednici, nije lako.
 
Zato savjet, studentkinje i studenti: na vrijeme napravite ekipu za zabavni aktivistički poduhvat – em da biste imali motivacije da bar na kratko pobjegnete tamo kad vas novi posao umori, em da biste i nakon studija nastavili da utičete na to šta će dalje biti sa ovim društvom - u političkom, ekološkom, kulturnom smislu. (Primijetite da polazim od toga da već utičete!) Što se tiče ostalih, starijih: ili započnite potragu za smislenim aktivističkim projektom koji možete podržati, makar i sporadično, ili krenite tragom moje profesorke sa početka priče i uradite nešto odlično za omladinu iz vaše zajednice. Jeste da nije lako, ali neučestvovanje nije opcija.

Povežimo se

facebook logo1   twitter logo1

youtube logo   issuu logo

Časopis: Recept za aktivizam

banner recepet za aktivizam broj 003

Kontaktirajte nas

Želite se dodatno informisati o našem radu?
Pišite nam putem info@aktivnazona.me.